недеља, 16. април 2017.

Da se ne zaboravi: ETELA MERK!



                       
   Autor: Dino Mujanović, Vojvođanska zelena inicijativa


Šest godina od tragične smrti Etele Merk, zaštitnice napuštenih životinja i ljudi

Da se ne zaboravi
 ČOPOR ANĐELA
Četiri meseca pre tragične smrti Etele Merk, vlasnice azila za napuštene životinje u blizini Bačke Topole, Zelena Patrola je provela dan sa Etelom snimajući emisiju za serijal. Etela Merk je bila po zanimanju akademska slikarka, a po životnom pozivu, anđeo za napuštene životinje. Jedan dan je bio dovoljan da se vidi i oseti koliko je Etela posvećena i spremna da se uhvati u koštac s problemima, koji vladaju u ovoj oblasti. Na salašu 116 u Bačkoj Topoli, Etela je odgajala svog sina, Super Vida! i vodila azil za napuštene životinje.
Na Etelinom salašu, u tom momentu, nalazilo se od 500 do 600 pasa i oko 100 mačaka, koje je ona sklonila sa ulice i pružila im što privremeni, što trajni dom. Do tada, Etela je već nebrojeno mnogo kuca i maca uspešno dala na usvajanje i pomogla i vlasnicima i životinjama da nađu svoju pravu „osobu“. Ona je svoje nasledstvo prodala da bi kupila salaš i obezbedila što bolje uslove u azilu. Ali, bilo je potrebno unapređivati kvalitet života stanovnika u azilu. Kucala je Etela na mnoga vrata, i građani i privatne kompanije su pomagali. Jedino je izostala pomoć nadležnih u lokalnoj samoupravi. Etelin azil je bio jedan od dva azila u Srbiji koji je, u tom trenutku, imao sve potrebne dozvole za rad i funkcionisanje.


Etelina energija je bila zarazna. Ona je uspevala, uz vrlo malu pomoć nadležnih ili samih građana, da nahrani, okupa, očisti i udomi na stotine i stotine pasa i mačaka. Opština, pokrajina i država su od Etele očekivali, i dobijali pomoć a zauzvrat jako malo davali. Ona se, skoro sama, brinula o svim tim životinjama, o njihovom fizičkom i mentalnom zdravlju i o tome da im svima nađe pravi dom. A kome je Etela našla dom, tu više problema nije bilo. Nijedna životinja nije vraćena sa izgovorom da ne odgovara tom vlasniku ili porodici. Mnoge životinje, ali i ljude, je Etela usrećila ali pomoć nije dobijala. Mučila se, borila sa državnim institucijama i birokratijom, molila, trudila se…ali pravu pomoć nije dobila.
Njena požrtvovanost nije se završavala u granicama njenog azila, ona je svakog trenutka znala gde su „potrebiti“ ljudi i životinje u Bačkoj Topoli i okolini i iskreno se starala, o svakom siromašnom građaninu i napuštenoj životinji
              Za pomoć i dobro delo nikad nije kasno. Nikad…
Etela je imala san. Njen san je iznenada prekinut vatrom koja je progutala nju, veliki broj životinja i kuću na njenom salašu. Zbog duga za struju od 45.000 RSD, isključena joj je struja u azilu! Samilost nisu pokazali ni lokalna samouprava ni EPS! Ona je samo tražila odlaganje plaćanja! Struja je isključena i Etela je morala je da pali sveće koje su, pod nerazjašnjenim okolnostima, 8. marta, dovele da požara u kome je Etela živa izgorela. Šta se tačno desilo, nažalost, nikada nećemo saznati. Istrage, iako je bilo, nikada nije dala odgovor na to šta se zaista desilo. Da li je u toj poslednjoj noći Etela sanjala svoj san? Da li je sanjala ogroman otvoren prostor pun životinja koje imaju tu slobodu da trče, uživaju, igraju se a nikome ne smetaju? Etela je imala jedan san! Etela je sanjala da proširi azil koji je vodila, da poboljša uslove u kojima će te životinje boraviti, da im pruži nešto što većina tih životinja nikad nije osetila, ili još gore, možda je i osetila na kratko ali kada su se njihovi „vlasnici“ predomislili onda su im to i oduzeli. A to je ljubav. Etelin san je ljubav za sve životinje i ljude!
Etela sigurno „gore“ sada ima svoj „nebeski čopor“ i konačno može da uživa sa njima u svoj slobodi i bezgraničnosti koju je zasigurno zaslužila. Ali ona zaslužuje ipak malo više od toga. Zaslužuje da je se setimo svi mi, ne samo njen sin i njena porodica i još po koja osoba dobre volje, koju je Etela zadužila ili neko koga je „zarazila“ svojom pozitivnom energijom za životinje. Etela zaslužuje spomenik u ovoj zemlji. Ali Eteli ne treba spomenik. Nikad joj nije ni trebao. Treba joj azil. Treba joj da od gore može da vidi kako je njena vizija i dalje živa, kako njen san nije zaboravljen. Etelin spomenik bi bio azil o kakvom je ona sanjala, koji bi radio i pomagao i ljudima i životinjama u njenu čast.
Etela je živela za bespomoćne ljude i životinje. Ona je za njih i ginula i poginula. Bila je anđeo na zemlji, anđeo je i na nebu. Ona i njen čopor anđela zaslužuju mnogo više od samog sećanja…

Priču o njenoj borbi i tragičnoj sudbini možete videti u dokumentarnom filmu Imam san – Jedan dan sa Etelom Merk“, u produkciji Vojvođanske zelene inicijative.
Ovih dana je tim Zelene patrole imao sreću da razgovara s Vidom, sinom Etele Merk. Kako živi, šta sanja i šta ga rastužuje, pogledajte u filmu „Ja sam Vid. Etelin sin!“

Nema venčanja, nema krštenja, samo sahrane!

                                   
   Autor: Dino Mujanović, Vojvođanska zelena inicijativa

Prahovo. Prah. Prašina. Jedno značenje, tri imena? Tri stvari, samo slično ime?
Prahovo je mesto u Istočnoj Srbiji u blizini Negotina. Mesto za koje se može reci da izumire. Ali polako izumire. Izdiše. Šta Prahovo polako izdiše? Verovatno vazduh pun praha i prašine.
Jedno naselje u Prahovu se zove Kolonija. Kolonija može biti raznih. Od naseljeničkih do kaznenih kolonija. Verovatno bi prvobitna Kolonija više odgovarala ovom prvom opisu. Da je to bila naseljička, radnička kolonija po kojoj je i samo naselje i dobilo ime. Sadašnja Kolonija bi se pre mogla nazvati kažnjenička kolonija. Kažnjenička jer bilo ko, ko ceni svoje zdravlje, bi samo po kazni mogao da živi u Koloniji.


Šta se to dešava u Prahovu i Koloniji?
Nadomak Kolonije se nalazi veliki industrijski kompleks, bivša „Industrija Hemijskih Proizvoda (IHP) Prahovo“, koja je osnovana 60-tih kao fabrika superfosfata i različitih granulata. Fabrika takvih đubriva ima i svoje nusproizvode. To je i normalno. Imala ih je i „IHP Prahovo“, ima ih i „Elixir Prahovo“, koji je pre 5-6 godina privatizovao starog i posrnulog giganta. Šta nije normalno? Bilo koje nepropisno odlaganje, skladištenje i postupanje sa takvim nusproizvodima, bilo gde u svetu da se to dešava. To nije normalno. U svetu se takva odlagališta nalaze daleko od naseljenih mesta i poštuju se norme zagađujućih materija u vodi, zemljištu i vazduhu.
Dalekih 60-tih godina, žitelji Prahova i Kolonije nisu imali toliko problema sa zagađenjem koje imaju danas. Normalno? Nenormalno!
Napretkom nauke i tehnologije, koja je u poslednjih 50-ak godina napredovala više nego u 200 godina pre toga, očekuje se i napredak u postupanju sa takvim materijama i zagađivačima. Nenormalno? Normalno!
Svako ima pravo na zdrav život i zdravu životnu sredinu. To su jedni od osnovnih postulata Evropske Unije.
Žitelji Kolonije, Prahova, pa čak i Negotina se poslednjih godina žale na užasnu situaciju u kojoj se nalaze. Osećaju se, kažu, kao da ih neko stalno, polako, truje. Kažu da više nema ni venčanja, ni krštenja u njihovim mestima i crkvama. Samo sahrane. Sahrane uglavnom mladih ljudi. Ljudi koji bi trebali još da žive, koji su možda tek tada u najboljim godinama. Ali najbolja odela ne nose u grad ili na posao. Najbolja odela nose na sopstvenim sahranama.


Svi upiru prst u „Elixir Prahovo“. Kažu da su sigurni da enormno zagađenje vazduha, vode i zemljišta, uzrok mora imati u toj fabrici. Kažu da toplana u fabrici radi na ugalj i da često ne mogu ni prozore da otvore od čađi i zagađujućih materija u vazduhu. Kažu da im je zemlja otrovana do te mere da seljaci, koji prodaju na pijacama, nipošto ne konzumiraju sopstvene proizvode. Koji to seljak ne konzumira ono što je njegova ruka proizvela? Svestan i uplašen seljak. Kažu da se otpad, opasan otpad, otpad koji treba da se odlaže na vrlo specifičan način i na vrlo specifično, udaljeno i zaštićeno mesto, ispušta u reku i odlaže u krugu fabrike, koja je na samo stotinjak metara udaljena od prvih kuća. Kažu da je broj karcinoma u stalnom porastu prethodnih godina i da je većina preminulih u poslednje vreme obolela od različitih oblika karcinoma. To kažu meštani. I strahuju. Ko je sledeći?



A šta kaže „Elixir Prahovo“? Njihova zvanična saopštenja kažu da „Elixir Prahovo“ posluje u skladu sa zakonom i da njihove emisije zagađujućih materija ne prelaze okvire dozvoljenih vrednosti. Kažu da ulažu u zaštitu životne sredine i da su, od kad su privatizovali ovo preduzeće, uložili ogromna sredstva u zaštitu i unapređenje životne sredine, kao i zdravlja svojih zaposlenih. Kažu da se njihovi zaposleni redovno podvrgavaju sistematskim pregledima i da nisu imali nikakve čudne ili zabrinjavajuće slučajeve. drugim rečima, njihovi zaposleni su svi zdravi.
A šta kažu zvanični podaci medicinskih ustanova o zdravstvenom stanju stanovnika Prahova i radnika u „Elixiru Prahovo“?
Obratili smo se Biljani Paraskijević, iz Zdravstvenog Centra Negotin s pitanjem o zdravstvenom stanju stanovnika MZ Prahovo i radnika kompanije „Elixir Prahovo“. Dobili smo sledeći odgovor:
– Na nivou ZC Negotin ne postoje relevantni podaci, niti studije istraživanja o obolevanju i uzrocima smrtnosti stanovnika MZ Prahovo.
– Što se tiče zdravstvenog stanja zaposlenih u kompaniji „Elixir Prahovo“, od početka 2016. godine u ZC Negotin obavljeno je 350 sistematskih pregleda radnika na zahtev i o trošku kompanije „Elixir Prahovo“.
Dakle, nismo dobili odgovor na pitanje o zdravstvenom stanju stanovnika MZ Prahovo i zaposlenih u kompaniji „Eliksir Prahovo“.
Ozbiljne pretnje zahtevaju i ozbiljne i pravovremene reakcije i odgovore! Pretnja po zdravlje je jedna od najozbiljnijih pretnji. Tako je treba i shvatiti, šta god da je uzrok toj pretnji. Pretnja se treba ispitati. Protivnik treba biti poznat. Tek kad je protivnik poznat, onda se bira oružje za borbu. Borbe se dobijaju zajedničkim snagama i trudom. Svih onih koji su, na bilo koji način pogođeni iliodgovorni za ovakvo stanje.
Svako ima pravo na zdrav život i zdravu životnu sredinu. Svako ima pravo da koristi to pravo. Niko nema pravo da ikome uskraćuje to pravo. Ko god da je neko.

BROD(AREVO) NA SUVOM


    Autor: Dino Vujanović, Vojvođanska zelena inicjativa


Živimo u 21.veku, a neki građani u našojzemlji nemaju vodu za piće, kupanje, zalivanje…

Neka od osnovnih ljudskih prava zagarantovana u ovom savremenom dobu su i pravo na čist vazduh, na čistu vodu i na čistu životnu sredinu. To su prava zagarantovana svakom pojedincu na planeti.
Svedoci smo da ljudi u mnogim delovima planete nemaju mogućnosti da ta svoja prava i ostvare.Mozda smo navikli da čujemo da ljudi u sušnim delovima Zemlje imaju problema sa pijaćom vodom, ali izgleda da treba da shvatimo i da se navikavamo i na to da je vode sve manje i manje i da sa njom moramo postupati mudro i racionalno. Ali mudro i racionalno ne znaci da ljudi u 21.veku, u Srbiji, okruženi rekama i dalje nemaju taj “luksuz” da imaju čistu vodu za piće.



Mozda zvuči nemoguće, ali mi smo majstori za nemoguće i kod nas je nemoguće vrlo moguće.
Brodarevo je naselje u Srbiji u opštini Prijepolje u Zlatiborskom okrugu.Samo mesto se nalazi na reci Lim i u njemu živi oko 3.000 ljudi. Zemlja u okolini Brodareva je jedna od najplodnijih površina u Srbiji. Tamo uspeva sve, od malina, preko svih vrsta povrća, do raznog voća. Kažu da ovde koje god seme da baciš, samo ako ga malo zalivaš, ne može da ne uspe.U tom zalivanju je problem.

Čime zalivati?  Vodom.

Kojom vodom?  Iz vodovoda.

Iz kog vodovoda?



Vodovod u Brodarevu je počeo da se gradi 2013.god. i to na mestu za koje mnogi meštani kažu da je jedna od lošijih opcija. Meštani se žale da je od samog početka gradnje vodovoda na ovoj lokaciji sve rađeno vrlo netransparentno i sumnjivo. Žale se da je kvalitet vode koju dobijaju iz ovog vodovoda na vrlo lošem nivou, žale se da podatke o kvalitetu vode oni ne mogu da dobiju iako se radi o informaciji od javnog značaja, koja je svuda dostupna javnosti.


Mnogi od njih sumnjaju na mutne radnje od samog početka gradnje ovog vodovoda. Mutnije od vode koju piju. A voda koju oni dobijaju iz ovog vodovoda nije ni hemijski ni bakteriološki ispravna.
Većina meštana vodu ili kupuje ili donosi sa drugih izvora. Mnoga sela u okolini Brodareva nisu još ni dobila tu tekuću vodu, koja bi im značila, ako ne za piće, onda barem za navodnjavanje useva i napajanje stoke od čega ovi ljudi žive. Njima je vodovod obećan još pre tri godine i do danas vodu iz slavine nisu videli nego moraju da plaćaju cisterne da im donose pijaću vodu.



Jedno od takvih mesta je i selo Grobnice.
Svoje ime je dobilo po groblju koje se nalazilo na tom mestu mnogo pre nego što su ovi ljudi tu počeli da žive. Ne zna se iz kog doba su te grobnice tačno niti čije su, ali se pretpostavlja da su iz 11.-12. veka. Grobovi su bili tu od tada do pre 3 godine, jer pre 3 godine, prilikom kopanja zemlje za postavljanje vodovodnih cevi, izvođači radova, kojih je bilo raznih, su te grobove, koji su inače bili pod zaštitom države, razrušili, ostatke tih ljudi povadili i odneli da niko ne zna gde. Sada su na tom mestu samo razbacane nadgrobne ploče, bez ikakve mogućnosti da ti pokojnici večno odmaraju u miru.

Tada su meštanima Grobnica obećali vodovod.

Danas meštani Grobnica nemaju vodovod i vodu. Da stvar bude teža po građane, na izvorima, sa kojih su oni uzimali vodu, su stavljeni hidrofori, od strane lokalnih “mangupa” i najčešće voda ili jedva curi ili ne curi u opšte. Jedina preostala opcija su cisterne koje građani sami plaćaju da bi imali osnovna ljudska prava. Prava da piju čistu vodu i da mogu da sebi priušte taj luksuz, da okupaju svoju decu.

Koliko košta pravo?  Ko određuje koliko košta pravo?

Dok u Grobnicama nema vode uopšte, u Brodarevu građani uredno plaćaju prljavu i neispravnu vodu koju ne koriste. Pored nekih, mnogo boljih rešenja koja je struka predložila, opština Prijepoljeo dlučuje da vodovod bazira i gradi na neadekvatnim izvorima. Na izgradnju tog vodovoda su utrošena značajna sredstva a problem nije rešen.
I neće uskoro biti rešen! Na žalost…


субота, 15. април 2017.

Dvor na Uni – Nismo na prodaju

           
   Autor: Dino Mujanović, Vojvođanska zelena inicijativa


Una. Riječ una dolazi iz latinskog jezika i prevodi se kao jedina. Jedina Una. Raj na Zemlji. Gdje se nalazi Raj na Zemlji? Još neko vrijeme će se nalaziti u okolini Dvora na Uni, u Baniji, u Sisačko-moslovačkoj županiji, u Republici Hrvatskoj. Zašto još neko vrijeme? Jednostavno.
Rajske ptice ne vole radioaktivnost.


U Dvoru na Uni, sa strane Republike Hrvatske, i u Novom Gradu, sa strane Federacije Bosne i Hercegovine, već 15-ak godina ljudi se boje da će se nad njihovim rajem nadviti žuti oblak radioaktivnosti. Zapravo toga se boje svi oni koji žive u slivu reke Une, koja je zaštićena zakonom, koji žive na području „Nacionalnog Parka Una“ ili jednostavno svi ljudi koji cijene i vole čistu vodu, čist vazduh i nešto što je lijepo.
Svi osim vlasti Republike Hrvatske, koja je donijela odluku da se baš na ovom mjestu započne izgradnja odlagališta/skladišta nuklearnog – radioaktivnog otpada iz elektrane „Krško“.
Po riječima Milene Blažević, mještanke Dvora, ljudi koji žive na tom području su se jasno i glasno, više puta do sada, usprotivili takvoj odluci vlasti iz Zagreba, opravdano zabrinuti za sopstveno zdravlje, kao i zdravlje svoje dece i djece svoje djece.


Oni kažu: NEĆEMO OTROVE!
Da li ih iko sluša? Da li iko sluša građane koji tu treba da nastave da žive? Da rade? Da piju tu vodu? Da dišu taj vazduh?
Neko ko je izabran od strane ljudi, da govori u ime ljudi koji žive na tom području je i Snježana Railić, načelnica opštine Novi Grad, BiH. Ona kaže:
-Svi imamo jednak stav, a to je da ovakvo deponovanje, odlaganje i skladištenje ovakve vrste otpada NE SMIJE da se desi na samoj granici između Rebublike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U neposrednom okruženju lokaliteta buduće deponije radioaktivnog otpada, računajući opštine sa obje strane granice, živi oko 220.000 ljudi.
Danijel Pavić iz Ekološke kulturne scene iz Hrvatske Kostajnice kaže:
-Sama lokacija koja je određena za deponiju, nalazi se u vojnoj bazi Čerkezovac, koja je nedostupna za civile i civilnu kontrolu i nadzor. Ljudi ne znaju kako taj objekat izgleda, da li je pod zemljom, da li je nad zemljom, šta se tamo dešava. Veliki je upitnik i velika enigma za obične ljude cijela ta priča oko odlagališta.



Gospođa Railić dodaje da je Agencija za nuklearnu bezbjednost i radioaktivni otpad Bosne i Hercegovine trazila pristup lokaciji  Čerkezovac radi vršenja mjerenja ali da ljudima iz agencije pristup nije odobren. Zašto?
Da bi se izgradnja jednog takvog objekta odobrila, potrebno je da se na mestu predviđenom za lokaciju odlagališta nuklearnog – radioaktivnog otpada ispoštuju određeni uslovi. Ti uslovi su, između ostalih, da mjesto nije naseljeno, da nema izvorišta vode u neporednoj blizini, da područje nije podložno zemljotresima i poplavama, itd.


Ovi uslovi, na ovoj lokaciji, NIKAKO nisu ispunjeni. Na području Republike Hrvatske, u blizini lokacije Čerkezovac živi mali broj ljudi, svega nekoliko hiljada (300 m od prve kuće), ali budući da se radi o pograničnom području, ako se uzme u obzir i stanovništvo u susednoj BiH, ta cifra se penje na preko 200.000 ljudi.
Rijeka Una, jedina, koja je zakonom zaštićena, sa „Nacionalnim Parkom Una“ u svom donjem toku, izvire na samo kilometar – dva od lokacije.  Područje je trusno, podložno zemljotresima, a u zimsko – proljećnom periodu, Una često umije i da poplavi.


Uslovi – NEISPUNJENI.
Snježana Railić, načelnica opštine Novi Grad kaže:
-Ovo područje je opredeljeno za turizam, čist, eko – turizam. Ovo područje je opredeljeno za poljoprivredu, čistu, ekološku poljoprivredu. Ovdje ne postoji prazan plac, ljudi provode po cijelo leto na Uni, turisti dolaze ovde da uživaju u ovim blagodetima koje rijetko gde mogu da nađu. Tu je i banja Lješani, u koju se uzdamo da će jednog dana proraditi i biti predvodnica turističke ponude u ovom delu zemlje. Turizam, uz odlagalište nuklearnog otpada je NEMOGUĆA MISIJA.
Ona dodaje:
-Mi smo preduzeli sve korake u cilju sprečavanja izgradnje ovog objekta, od lokalnih odluka, do akata u parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine i ovo se sada pretvara u međudržavni problem i, nadam se, da će i sama država Bosna i Hecegovina, odnosno sve njene institucije, uvideti značaj sprečavanja izgradnje jednog ovakvog objekta ovako blizu  naše države. 
Oni nas žele edukovati kako radioaktivni otpad nije nikakva strašna stvar, da će se preduzeti sve neophodne mere zaštite stanovnišva i da mi nemamo o čemu da brinemo. Da radioaktivni otpad nije opasan, dok cijeli svijet tvrdi da jeste i okreće se drugačijim vidovima energije? Za mene je to apsolutni apsurd i ja ne znam odakle njima takve ideje padaju na pamet! –kaže Danijel Pavlić iz Ekološke kulturne scene.


Gospođa Railić takođe ističe da su prekršeni međunarodni zakoni u ovom slučaju. Iako su i Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina potpisnice ESPO konvencije (konvencija o procjeni uticaja na životnu sredinu preko državnih granica), i samim tim i obavezne da obavijeste zemlje na koje neki državni projekat može imati uticaj na životnu sredinu, Republika Hrvatska nije to učinila i nije obavijestila Bosnu i Hercegovinu o početku izgradnje ovog objekta, koji itekako može imati uticaj na ljude i životnu sredinu i Bosni i Hercegovini.
-Ovim putem želim da pozovem sve ljude, sve aktiviste, sva „zelena“ udruženja, da nas podrže, da nam pomognu. Iz cijele regije. Iz Bosne i Hercegovine, iz Hrvatske, iz Srbije. Pomozite ljudi! Svi smo mi ljudi, ne dajte da se ovo dogodi! Pomozite nam i budite nam podrška. Mi nismo na prodaju, ova zemlja nije na prodaju, ovaj grad, ma koliko mali bio, nije na prodaju. Hvala vam.–kaže Milena Blažević, meštanka Dvora na Uni.
Preko 200.000 ljudi, 30-ak vrsta ribe, vodopadi, jezera, manastiri, voda koja se pije iz reke direktno, vazduh koji čisti pluća, rijeka Una. Jedna. Jedina.

http://www.cazin.net/clanci/vijest/fotovideo-dvor-na-uni-nismo-na-prodaju

UVAC – PROBLEM JE SAMO ČOVEK I NIKO VIŠE


   Autor: Dino Mujanović, Vojvođanska zelena inicijativa


„Čovek može da posmatra prirodu sa ciljem da je upozna, kako bi se odbranio od nje ili je iskoristio u svoje svrhe. Teško onom ko je posmatra sa drugačijim namerama, mislima i osećanjima”
Specijalni rezervat prirode “Uvac”, prirodno dobro od izuzetnog značaja prve kategorije, nalazi se na samom jugozapadu Srbije, na teritoriji opština Sjenica i Nova Varoš. Na prostorima ovih opština postoji 8 zaštićenih područja, što dovoljno govori o lepoti i značaju ovih predela.


Kada se određeni predeo stavlja pod zaštitu, to se radi pre svega da bi se priroda zaštitila od čoveka. Šta se dešava kada čovek ne može da zaštiti prirodu od čoveka?
Ovaj rezervat (ne)taknute prirode odgaja i hrani različite vrste životinja i biljaka. Jedinstvenost područja čini prisustvo veoma retke i malobrojne vrste lešinara – beloglavog supa, koji se gnezdi u pojedinim delovima klisure, na stenama, potkapinama i pećinama iznad vode. Ovaj sistem pećina najduži je i među najlepšima u Srbiji.
Pored beloglavog supa ovde se mogu videti i druge ugrožene vrste ptica, kao što su suri orao i orao ribar, buljina, planinski puzgavac i veliki ronac. Na području klisure evidentirano je ukupno 216 biljnih i 400 vrsta ptica, a svoje stanište ovde su našli i medved, ris i vidra, kao i više vrsta endemskih insekata i slepih miševa koji se nalaze na Evropskoj crvenoj listi retkih i ugroženih vrsta faune. U meandrima reke obitava i mladica, vrsta plemenite ribe dovedena gotovo do istrebljenja ali je ovde našla svoj mir.


Beloglavi sup je po mnogo čemu jedinstvena ptica. Jedna je od četiri vrste lešinara koje naseljavaju Evropu ali i jedina sa staništem u Srbiji. Do pre nekoliko godina bio je na ivici istrebljenja. Zaslugom predanih ljudi iz Specijalnog rezervata prirode “Uvac” ova veličanstvena vrsta je doživela i dalje doživljava preporod. Posmatrajući ga dok krstari nebom, čovek je vekovima pridavao značaj njegovom savršenom letu. Iz toga se rodilo verovanje kako sup može predvideti oluju, rasterati oblake, predosetiti nemile događaje. Da li ova ptica može da predvidi opstanak jednog od svojih poslednjih staništa? Možemo da verujemo da može i da je upravo Uvac i izabrala jer je predvidela da će ovde doživeti procvat ali avaj, čovek je često nepredvidiv.


Reku koja nosi mnogobrojne tajne, sve češće posećuju i mnogobrojni turisti. Bistra voda naoko pitomog Uvca krivuda zavojima koji više liče na lavirint iz koga nema izlaza nego na tok reke.
Ono što sigurno izdvaja ovaj prirodni dragulj od drugih turističkih destinacija je to što bez obzira na sve veći broj turista i posetilaca, nije promenio ništa od svoje autentičnosti. Ovakak, kakav je danas postoji već dugo, dugo… Koliko će još postojati zavisi samo od čoveka i prirode. Priroda je čoveku dala sve, čovek prirodi može da uzvrati samo ljubavlju i brigom o njoj. To nam je Ona ostavila u nasleđe, to je sve što Ona traži od nas. Nećete videti višespratnice, velike vikendice. Ovde kuće još uvek odišu toplinom pravog seoskog doma, a u kućama se sprema hrana po receptima naših starih. Međutim, naši stari nisu za sobom ostavljali deponije otpada, nisu ispuštali u vodu koja se može piti direktno iz reke svoje otpadne vode, nisu ostavljali plastične kese i ostali nerazgradivi otpad ovim veličanstvenim pticama za obroke, to radimo mi, i mladi i stari. Da li turisti dolaze da vide otpad? Da vide kako predeo Uvca ima najlepše divlje deponije na Balkanu?


Divlje deponije koje poslednjih decenija niču kao pečurke posle kiše na ovom prelepom području prete da ugroze postojanje celog područja zajedno sa svim autentičnim vrstama koje na tom području žive. Te vrste žive u skladu sa prirodom, one znaju zašto su baš ovaj deo izabrale za svoj dom. Mi od prirode i svega što se u njoj nalazi možemo puno da naučimo, Ona je naša majka, ko smo mi da se prema njoj odnosimo na takav način?
Jedan od najvećih umova koje je ova zemlja ikada imala Ivo Andrić je rekao: „Čovek može da posmatra prirodu sa ciljem da je upozna, kako bi se odbranio od nje ili je iskoristio u svoje svrhe. Teško onom ko je posmatra sa drugačijim namerama, mislima i osećanjima”.
Ona nama daje da je upoznamo, Ona nam daje da je koristimo, sve njene lepote, sva njena bogatstva. Zauzvrat, samo traži da je poštujemo i cenimo.


Čovek sa umom koji mu je od Boga dat može da osvoji i planetu i svemir, može da dođe do pronalazaka koji menjaju planetu i svet ali čovek jeste i problem. Niko više. Biti čovek znači i verovati, verovati da upravo taj um koji nam je dat, pored problema, zajedno sa prirodom, može biti i rešenje. Računica je prilično jednostavna a rešenje je?
Čovek…..


Nije sve tako crno

                         
Autor: Dino Mujanović, Vojvođanska zelena inicijativa


U prethodne dve godine, “Zelenoj Patroli” su se, više puta, javljali stanari vikend naselja u okolini Sremskih Karlovaca sa uvek istom primedbom – KOD NAS JE SVE CRNO. Crno na mestu gde sve treba da je zeleno? Jeste li sigurni da su to ti Karlovci, na obodima Nacionalnog parka “Fruška Gora”? – bila su naša sledeća pitanja. Da, to su baš ti Karlovci.



Sremski Karlovci, na obodima Fruške Gore. Prvi put u Sremske Karlovce “Zelena Patrola” odlazi u martu 2015. godine. U narednih par meseci, obavili smo više razgovora sa meštanima ovog vikend naselja, sa inspektorom zaštite životne sredine opštine Sremski Karlovci, kao i tehničkim direktorom i zaposlenima u ciglani “IGM Stražilovo”, koja posluje u okviru NEXE grupe.
U tim razgovorima dobili smo informacije da je uzrok crne prašine u kućama, na biljkama a verovatno i u plućima meštana ovog dela Sremskih Karlovaca, ispuštanje ostataka sagorevanja koks petrola u vazduh bez prethodnog prečišćavanja, odnosno bez filtera za taj tip otpada koji se ispušta u vazduh. Naravno, menadžment ciglane je osporavao takve tvrdnje, govoreći kako oni sve rade po zakonu i da poštuju sve propisane norme i pravila.


Po zakonu, koks petrol se može koristiti u odnosu – koks petrol 10% / prirodni gas 90%, u protivnom, postavljanje filtera za prečišćavanje vazduha postaje OBAVEZA zagađivača. Najbolje raspoložive tehnike rukovanja sirovim petrol koksom su: zatvoreni sistemi prevoza i skladištenja, filtriranje i vlaženje sa ciljem sprečavanja emisija čvrstih lebdećih čestica u vaduh. S obzirom da se ovaj problem nije rešavao, a nije ni delovalo da postoji volja za njegovo rešavanje kod onih koji su taj problem mogli rešiti od samog njegovog nastanka, meštani su odlučili da preuzmu stvar u svoje ruke a izvan svojih pluća.
Upornošću samih žitelja okoline ciglane Stražilovo, koji su našu ekipu redovno pozivali svaki put kada primete emisiju koks petrola u vazduh iz dimnjaka ciglane, što je obično bilo noću ili vikendom, kada inspektori ne rade, uspevali smo, korak po korak, da dođemo do rešenja. Moć glasa naroda, njegove jačine, glasnoće, snage i pozitivne tvrdoglavosti su gospoda na vlasti, kao i pojedini moćnici očigledno zaboravili.


Ovaj put glas se čuo. Ponet je u vazduh i otišao dalje nego bilo koja zagađujuća čestica. Čuo se zato što je bio jak, zato što je bio uporan, zato što su ljudi verovali u zakone, zato što su verovali u pravdu i u ono malo dobrog što postoji u svima nama. Ove godine, pre par meseci, ciglana “Stražilovo” je postavila neophodne filtere, koji su možda iziskivali pozamašna finansijska ulaganja ali mi smo sigurni da i menadžment ciglane i NEXE grupe sada zna ono što mi znamo već dugo vremena. Da priroda UVEK vraća višestruko. Samo malo moramo da je pazimo, zauzvrat Ona će nas paziti kao svoju decu, što mi i jesmo.
Hvala Inspektoratu zaštite životne sredine opštine Sremski Karlovci, hvala NEXE grupi što su nam omogućili da ponovi tečemo, dišemo i uveseljavamo sve ljude koji uživaju u nama.
Videli smo da ipak NIJE SVE TAKO CRNO.



PETROVARADINSKI RIT - Ugrožene brojne životinjske vrste

                                   
Autor: Dino Mujanović, Vojvođanska zelena inicijativa


Iz udruženje građana "Vojvođanska zelena inicijativa" javljaju nam da, već nekoliko meseci, neodgovorni pojedinci bez dozvole čuvaju i vrše ispašu velikog broja ovaca (preko 300 jedinki) u Petrovaradinskom ritu i njegovoj okolini.
Kako stoji u saopštenju, toliki broj ovaca i takav način ispaše čine ogromnu štetu svim životinjskim vrstama koje borave na tim delovima šume.



Srne s lanadima beže zbog izuzetno jakog mirisa, karakterističnog za ovce, kao i zbog konstantnog prisustva ljudi, a najviše zbog pet, šest pasa pomenutih lica, koji stalno gone srne, neretko ih i uhvate i, nažalost, zakolju.

Veliki broj gnezda ptica su uništena, kao i njihovi mladi koji su stigli da se izlegu, a poznato je da je Petrovaradinski rit stanište mnogih ugroženih vrsta ptica.

Nasip uz rit je mesto koje veliki broj ljudi (šetača, rekreativaca, ljudi sa malom decom il psima) često posećuje, međutim njihova bezbednost je sada ugrožena zbog pasa tih lica, od toga i jednog odraslog šarplaninca, koji često napadaju druge pse, tvrde iz ovog udruženja građana.
Zbog velikog prisustva ovaca, koje nisu odgovarajuće vakcinisane, ceo teren je visoko zaražen krpeljima i, tokom narednih godina, dolaziće do sve češćih oboljenja ljudi i životinja bolestima koji oni prenose, kaže se na kraju teksta koji potpisuje Dino Vujanović iz "Vojvođanske zelene inicijative".